O čovjeku više govori njegova biblioteka nego zdravstveni karton

Svatko tko je ikad imao vlastitu biblioteku zna kako je pakirati i preslagivati knjige, ustvari, mukotrpan posao. I ne zato što pokušavamo rukama 'uloviti' što više knjiga , a brojne od njih su i teške, ili zbog udisanja te silne prašine koju čuvaju, nego jednog neuhvatljivog, teško objašnjivog, a tako stvarnog osjećaja i atmosfere koju taj čin donosi.

"Biblioteka je autobiografija" 

“Svaka od mojih biblioteka neka je vrsta višeslojne autobiografije u kojoj svaka knjiga u sebi čuva trenutak u kojem sam je prvi put pročitao“, kaže na jednom mjestu Alberto Manguel, argentinski pisac u knjizi „Dok pakiram svoju biblioteku“ (Fraktura, 2017., prev. Tomislav Kuzmanović).

Još uvijek nisam pročitala bolje objašnjenje o tome što su nam biblioteke od ovog Manguelovog. Knjige koje smo pročitali i knjige koje su dijelovi naših biblioteka sigurno bolje i jasnije govore o nama nego bilo što drugo, govore bolje o nama nego što bismo to sami učinili.

Naše su biblioteke, zapravo, jedine meritorne, jedina su neupitna istina. Biblioteke se, kao i kuće, kao i ljudi, stvaraju i rastvaraju.

Dvije sam biblioteke naslijedila po krvnom srodstvu. Prvu će početi stvarati djed, u rodnoj kući na Balićima kod Novog Travnika pedesetih godina, kao 'omladinac', kasnije je dopunjavati naslovima što će ih skupiti po Zagrebu za vrijeme studija. Selit će se knjige s njime onako kako se s ljudima sele osobni dokumenti, odjeća, automobili. U svom će travničkom stanu nastaviti stvarati biblioteku sve do rata, pa opet ispočetka.

Stvaranje i rastvaranje biblioteka 

Druga je ona majčina; nastajat će osamdesetih godina prošlog stoljeća, u vrijeme procvata knjige i svih djelatnosti vezanih uz knjigu. Neće dugo proći, biblioteka će nestati; u travničkom će stanu u šporetu na drva izgorjeti romani Marije Jurić Zagorke, Miroslava Krleže, Gabriela Garice Marqueza, brojne enciklopedije, antologije, poneko bibliofilsko izdanje, pa će zajednička biblioteka što su je stvarali mama i djed, odnosno kćer i otac, spasti na tek nekoliko spašenih naslova.

Te su spašene knjige postale nukleusom nove biblioteke koju počinjem stvarati i sama, još od osnovne škole. Jedan od rijetkih kompleta knjiga, kako ih mama zove su i Sabrana djela Emila Zole objavljena 1976. godina u nakladi beogradskog rada i Matice Srpske u Novom Sadu.

Zolin „Žerminal“ bio je prva njegova knjiga koju sam pročitala i to zahvaljujući onom što zovemo – bračna svađa – čiji sam tihi i skriveni promatrač bila. Pa da ne bih slušala kako se roditelji, kao i svi parovi svađaju, majka me „utjerala“ u sobu i dala mi prvu knjigu s police da pročitam, ne gledajući i ne mareći što imam 14 godina i što mi priče o teškom životu francuskih, kao i svih drugih, rudara na ovom svijetu mogu 'teško pasti'.

Knjige u kartonskim kutijama u Fejićevoj ulici 

U tu obiteljsku, poslijeratnu biblioteku, ubrzo sam i sama počela unositi knjige. Neke sam kupovala od džeparca, ali najvećim dijelom kupovali su mi ih roditelji. Kasnije, odlazeći na studij u Mostar, dio je biblioteke pošao za mnom, a onda sam počela stvarati – mostarsku.

U prvom stanu u kojem sam živjela, u Radićevoj ulici, najviše sam knjiga kupovala na trafikama i od uličnih prodavača u Fejićevoj ulici. Kako sam mijenjala studentske stanove, sa mnom su se „seljakale“ i moje knjige.

Napuštajući Mostar, ponovno sam 'obogatila' bosansku biblioteku, ali ne zadugo jer sam neke naslove ponijela u Zagreb. Neke knjige, ma koliko ih puta pročitala, uvijek volim imati uza sebe, biti im blizu. Imati ih blizu, valjda znači ne izgubiti u sjećanju onu sebe kakva sam bila kad sam ih prvi put pročitala.

Nakon gotovo četiri godine života u Zagrebu i tri ozbiljne selidbe, odlučila sam konačno srediti biblioteku. Razmišljala sam kako knjige uopće selektirati.

Podijeliti ih po nakladnicima? Ili godini izdanja? Ili onako kako se to radi u gradskim i nacionalnim bibliotekama – poezija, proza, umjetnost, religija? Kako sve to skupa srediti, a da postoji neki 'unutarnji' red i raspored, da ne narušim vlastitu kronologiju čitanja, osjećaja i važnosti koje imaju?

Na vrhu moje biblioteke je „Andrićev kutak“ – njegova izabrana djela, kao i knjige koje ga se tiču poput „Gospodara priče“ Krešimira Nemeca i biografije koju mu je ispisao Michael Martens.

U tom je kutku i „Sunce ovog dana – Pismo Andriću“ Vladimira Pištala. Tu sam knjigu pročitala još dok sam živjela u Mostaru. Posudio mi je Dragan Marijanović, a pročitala sam je, pred samo ljeta u kafiću „Dario“ preko puta Franjevačke crkve. I tek nedavno, u knjižari Ivo Andrić, kupila vlastiti primjerak.

Pištalovo „Pismo Andriću“ uvijek me vrati u Mostar ma gdje da sam. Slično je i s knjigom „Marina ili o biografiju“ Irene Vrkljan. Sjećam se čovjeka na vrhu Fejićeve koji mi ju je prodao za dvije konvertibilne marke, sjećam se kutije „Bonita banana“ u kojoj su mu knjige bile naslagane, a knjiga posvećena ruskog pjesnikinji Marini Cvetajevi, kao nova.

Očuvane knjige nepročitane su knjige. Knjiga pamti svako čitanje i svakog čovjeka koji ju je otvorio. Naše biblioteke, nepomične i statične, kao nekakve betonske konstrukcije, sve govore o nama: koga smo i kako voljeli, čemu smo se nadali i što smo htjeli, kad smo to 'promašili' život i kad je on 'promašio' nas.

Pročitajte još

Ivo T., moj imaginarni prijatelj

U bibliotekama ima nečeg nalik samom Bogu

Biblioteke su riznice i katalozi intimnih ljudskih povijesti, vrište, plaču, jecaju, smiju se grohotom ili šute. Biblioteke nas pamte – onakve kakve smo bili i kakvi smo mogli biti.

Vjerodostojnije su od bilo kakve osobne iskaznice, zdravstvenog kartona. Biblioteke su povijest naših ludosti i radosti, kolekcionari su naših trenutaka.

U bibliotekama ima nečeg nalik samom Bogu – znaju i pamte sve o nama, svjedokinje su našim rađanjima, posrtanjima, umiranjima.

Čak i kada nestaju, kako je to bilo u ratovima, žive u nama i strpljivo čekaju povratak. Kad god se zagledam u svoju biblioteku, zagledam se, ustvari, u vlastiti život.

Kad god zaboravim tko sam zaista, pogledam svoju biblioteku. Biblioteke nam, kao i religija, mogu pružiti utjehu, prijateljstvo, odanost. Kao da govore, "dođi", "poznajem te", "meni ne moraš ništa govoriti".

Biblioteke pamte za nas i tako nam olakšavaju život. Ništa ne može pobijediti zaborav, tako intenzivno i snažno, ništa mu ne možemo tako jasno prkositi kao što može biblioteka.